Puno godina ranije, sudbina je odredila da Carpathia u četvrtak, 11. travnja 1912. napusti New York na još jedan put prema Europi i Rijeci. Tri dana kasnije, u noći 14. / 15. travnja, potpuno mirno i rutinsko putovanje pretvorilo se odjednom u dramu na Atlantiku. Iznenadni SOS-poziv sa Titanica, koji je telegrafist Harold Cottam odmah proslijedio šokiranim časnicima, pretvorio je putovanje Carpathije u Rijeku u putovanje u legendu. Smireni i staloženi kapetan Arthur Rostron odmah je reagirao i promijenio kurs svoga broda prema javljenoj poziciji havarije Titanica, oko 58 nautičkih milja sjeverozapadno. Carpathia je uspjela nakon riskantne plovidbe u punoj brzini (navedenu maksimalnu brzinu od 15 čvorova podigla je na nevjerojatnih 17 čvorova!) i u već unaprijed izgubljenoj utrci s vremenom ipak spasiti 712 promrzlih brodolomaca; 1495 putnika i članova posade izgubilo je život. Među njima i 27 hrvatskih iseljenika, koji su u Americi planirali novi život. Među spašenim putnicima bilo je i troje Hrvata: Mara Osman-Banski iz Vagovine kod Čazme, Ivan Jalševac iz Topolovca kod Siska i Nikola Lulić iz Konjskog brda, Perušić.

Brod je odmah postao poznat širom svijeta, njegov kapetan i posada slavljeni gdje god su se pojavili a i tadašnje su se Fiume pojavile u svim svjetskim novinama. Među njenih 306 članova, nalazilo se i 76 hrvatskih članova posade, čiji se podvig spašavanja preživjelih sa najdivnijeg i najvećeg broda do tada, cijenio i još cijeni širom svijeta. Kao i uvijek, oni koji sve i svakog pokušavaju omalovažavati, reći će da što je tu posebno; Pa svaki brod bi krenuo u pomoć u toj situaciji i najnormalnija je to stvar. Tako je… ali jedan Californian plutao je 19 milja udaljen od tonućeg Titanica, posada je kapetanu javila da neki brod ispaljuje rakete… i na tome je ostalo. Kapetan je nastavio spavati. Tek su ujutro saznali što se dogodilo… Herojstvo posade na Carpathiji na sreću je u detalje dokumentirano i ostaje kao primjer neviđene požrtvovnosti, odricanja i velike humanosti. Dugo bi sada trajalo navesti sve poduzete mjere i pripreme za prihvat nastradalih, ali ostaje zabilježeno da se cijela posada digla usred noći na noge i stavila se na raspolaganje. Mnogi članovi posade su tek nešto ranije završili sa svojim smjenama i mrtvi umorni se stropoštali u krevete. Kako se vijest o havariji Titanica brzo proširila Carpathijom, slobodni dio posade napustio je svoje kabine da bi pomagali kolegama u pripremama za spašavanje. Isto su tako i putnici nudili svoju pomoć. Mnogi su prepuštali čak i svoje kabine i višak odjeće da se brodolomce što kvalitetnije prihvati. Čak su tim ljudima, kojima je sve što su imali završilo na dnu Atlantika, davali i novce, kako bi se snašli prvih dana nakon dolaska u New York.

Proživljena noć od 15. travnja 1912. na mnoge je članove posade Carpathije emocionalno djelovala tako snažno, da su ubrzo nakon tog događaja odlučili napustiti plovidbu. Drugi pak, ostali su vjerni moru ali su ih slike te noći pratile cijeli život. Također su i neki naši mornari svoje dojmove prenijeli novinarima onoga doba, pa su tako ostale sačuvane izjave Josipa Desantija, Dragutina Margana, Mate Peršića, Mate Santalese idr. Onime što su tada pružili mogli su se ponositi a jedini znak zahvale (uz neke što manje ili malo veće svote novaca) bila je brončana spomen-medalja, koju je svaki mornar Carpathije dobio kao znak zahvale od preživjelih žena 1. razreda s Titanica. Te male medalje sa slikom Carpathije u okruženju ledenih santa s jedne strane, te tekstom zahvale na drugoj strani, jedini su pisani spomen na taj događaj u našoj zemlji; A i oni su postali rijetki.  Onih dana stiglo ih je 76 komada u Rijeku, Istru, Hrvatsku…danas egzistiraju samo još dvije sačuvane medalje: jedna se nalazi već desetljećima u privatnom vlasništvu gosp. Fabia Juričića u Labinu a druga je nedavno otkrivena i čuva se u gradskom muzeju u Karlovcu. O spomenicima ili bar spomen-pločama nemojte ni pitati…

Treba li uopće spominjati da je u čast poginulih s Titanica tokom godina u mnogim zemljama postavljen veliki broj spomenika? Treba li spominjati da je i u čast Carpathie i njene posade također tu i tamo u svijetu postavljen neki spomenik? Spomenike ili spomen ploče za svoje žrtve sa Titanica ili posadu Carpathije imaju naravno Irska, Engleska, Amerika, Kanada, Francuska ali i zemlje poput Švicarske, Mađarske, Bugarske, Italije pa čak i jedne Južnoafričke Republike!?
Evo jedan primjer: Mađarski liječnik na Carpathiji, Arpad Lengyel pokopan je na glavnom groblju u Budimpešti. Njegovo posljednje počivalište, tj. nadgrobna ploča sadrži kratak  tekst o  njegovoj ulozi u katastrofi Titanica. Ništa više, niti manje od toga. No, kada sam sudjelovao prije nekoliko godina na jednom godišnjem sastanku titanicologa u Budimpešti, mnogi od sudionika su izrazili želju posjetiti taj grob, mada nije bilo planirano. Naravno bilo je neobično za vidjeti, kada se odjednom našlo tridesetak osoba oko jedne grobnice ali želim naglasiti da smo pri dolasku sreli petoricu danskih turista, kojima je pri prolazu istaknuti natpis «Carpathia» i «Titanic» privukao pažnju…
A Hrvatska?
Hrvatska je imala 30 svojih građana na Titanicu, 27 ih je poginulo, od toga njih čak 16 iz okolice Gospića, četvero iz Čazme, trojca iz Siska, trojca iz Kričine kod Bribira… pa još k tome i 76 hrvatskih mornara na Carpathiji (hrvatske putnike na Carpathiji, kojih je naravno bilo, nisam brojao)… Obična matematika nam kaže da je u katastrofi Titanica direktno ili indirektno sudjelovalo preko stotinu Hrvata. Možda sam ipak subjektivan jer se tom tematikom bavim već 25 godina, priznajem. Ali ako 27 hrvatskih žrtava s Titanica i 76 hrvatskih heroja sa Carpathije ne zaslužuju pa makar i poneku spomen-ploču u Gospiću, Sisku ili Rijeci… pogotovo Rijeci… onda je svaka daljnja riječ ionako suvišna. Grobovi preživjelih Jalševca i Lulića nalaze se u blizini Siska i u Perušiću. Osim imena i godišta, na grobu nikakva druga informacija, nigdje niti najmanji zapis tko su ti ljudi i da su preživjeli potonuće Titanica. Neke bi druge zemlje to razglasile na sva zvona i isticale to u obliku nekakvih spomen obilježja, znam to jer sam vidio.

Sigurno bi strani turisti sa zanimanjem posjetili spomenik negdje u Rijeci, gdje mogu saznati da je iz ovog grada isplovljavao brod-heroj Carpathia i da je veliki broj njegovih mornara došao iz ovog grada i regije. No, Rijeka se, kao što sam na početku naveo, uklopila u trend neisticanja svoje povijesne važnosti.

No, nije to sve, nažalost. Ili na sreću. Ludom igrom slučaja, u ovom je gradu prije 10 godina pronađen desetljećima zagubljeni i zaboravljeni spasilački prsluk sa Titanica. Sačuvao ga je član posade Carpathije, Josip Car. Nakon što je Carpathia u New Yorku iskrcala preživjele, na njenim je palubama ostalo nabacano na stotine prsluka. Nitko ne zna gdje su svi ti prsluci kasnije nestali. Jedan međutim, je nakon dolaska u Rijeku, 6. svibnja 1912. kao suvenir uzeo spomenuti Car. Dugo ga je držao u privatnom posjedu, sve do 1938. kada je prsluk poklonjen Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, gdje se i danas nalazi. Iz nepoznatih razloga taj je prsluk desetljeća propadao u depou ili u podrumu muzeja, zaboravljen, izgubljen. Sretna je okolnost bila, što smo jednom prilikom moj kolega iz Švicarske, Günter Bäbler i ja u potrazi za informacijama o Carpathiji posjetili Pomorski muzej. Tom nas je prilikom dočekao kustos za pomorstvo u Pomorskom muzeju, gospodin Nikša Mendeš, koji se maglovito sjećao nekakvog prsluka i donio nam ga da ga pregledamo. Sve je ostalo povijest. Gospodin Mendeš je nakon toga prepoznao ogroman značaj predmeta pod inventarskim brojem 92 i pokrenuo stvari s mrtve točke, tako da je taj prsluk restauriran, zaštićen, spašen i danas izložen za javnost. Za to mu i u ime 12 000 registriranih entuzijasta i članova mnogih Titanic-društava u svijetu mogu izreći jedno iskreno i veliko Hvala.
Shvaćate li !? – Spasilački prsluk sa legendarnog Titanica nalazi se u vašoj Rijeci!! Originalan je, bez sumnje. Autentičnost su potvrdili i švicarski i njemački eksperti. Nemaju ga niti Liverpool, niti Southampton, niti Belfast – a dali bi valjda suho zlato za taj komad platna i pluta. No mi smo bili komotni i tu vrijednost držali skrivenu od očiju svijeta.
Kada se čovjek pak osvrne na ne baš mirnu povijest naših krajeva, možda je čak i dobro da je tako bilo… jer bi danas možda taj prsluk bio izložen u Rimu… ili Beču … ili Budimpešti… ili Beogradu?
Postoje još četiri takva sačuvana prsluka u SAD-u i Kanadi ali na tlu Europe, taj peti pronađeni, jedan je jedini i on je tu – u Rijeci. Istini za volju, za jedan prsluk u Southamptonu se još nagađa da li je sa Titanica ili nije ali ima više indicija da je pripadao brodu-blizancu Olympicu. Tako ovaj riječki ostaje jedini siguran u Europi. Znate, živim u Zagrebu pa nemam baš pregled događaja u gradu Rijeci, no neka me netko obavijesti postoji li neki gradski turistički vodič ili katalog ili ikakva informacija iz koje strani turist može saznati što je izloženo u Pomorskom muzeju? Koliko je meni poznato, ne!

Ponavljam opet i uvijek, predugo sam već godina u tome, upoznao sam vodeće svjetske stručnjake, s mnogima od njih sam u stalnom i, što me posebno raduje, prijateljskom kontaktu i redovito razmjenjujemo najnovije informacije. Upoznao sam osobno preživjelu putnicu sa Titanica, Millvinu Dean i proveo dva prekrasna dana u njenom društvu. U rukama sam držao mnoge predmete sa Titanica ili dijelove broda, originalna pisma putnika i razglednice, razgovarao sa rođacima žrtava i preživjelih sa Titanica; Zaista sam duboko zaglibio u sve to ali baš zato znam procijeniti koju vrijednost (ne mislim na novčanu iako je i ona pozamašna) taj spasilački prsluk ima. Tu povijesnu vrijednost Rijeka međutim nigdje ne ističe. Skoro da bih rekao da to krije. Odnos grada prema Carpathiji ostaje kakav je bio – nepromijenjen a to znači ignorantski. Carpathia je već skoro sto godina nepotopiva riječka sramota…
A bilo bi toliko toga za predstaviti u turističke svrhe: Nekadašnje pristanište Carpathije na Orlandovom gatu, spasilački prsluk, slika koju je mornar Josip Car poklonio zavjetnoj kapelici na Trsatu (on doduše na pratećem tekstu tvrdi da je preživio potonuće Titanica ali je u stvari bio član posade na Carpathiji, op.p) pa još eventualni budući spomenik Carpathiji i njenoj posadi, za koji se zalažu Hrvatsko društvo Titanic i Švicarsko Titanic Društvo. S tim smo prijedlogom prije dvije godine bili i u gradskom poglavarstvu; Što reći, prijedlog je bio oduševljeno prihvaćen, uvjeravalo nas se kako je to fantastična ideja i da svakako to treba ostvariti, tapšalo nas se po ramenu i obećavalo… i nije se odmaklo od početka! Rijeka bi zaista mogla razviti svojevrsni Titanic-turizam, kakav već davno imaju Belfast, Southampton, Cobh i Halifax. Jasno, u ipak manjim okvirima ali…I nije to ništa morbidno, kao što neki filozofi na internetu pametuju; Titanic je to što je i kao takav poznat širom svijeta i svatko tko može, tu povezanost s tim brodom i događajem ističe ili ako ima što za pokazati, i izlaže. Opet ponavljam, ako se to napravi umjereno i s dužnim poštovanjem koje taj događaj i žrtve zaslužuju.

Kako bi pojačao dojam o opravdanosti sadržaja ovoga teksta, vjerujem da će popis hrvatskih članova posade na Carpathiji biti dostojan podsjetnik na njih bar u ovoj Fijumanologiji. Nadam se, da će ta imena jednog skorog dana ponosno stajati i na nekom javnom mjestu u Rijeci. Ne zaboravimo: Godine 2012. širom svijeta dostojno će se obilježiti stogodišnjica katastrofe Titanica. Imam neka određena saznanja i informacije o planiranim aktivnostima za tu prigodu. Bilo bi predivno kada bi i Rijeka tu stogodišnjicu dostojno obilježila i kada bi 15. travnja 2012. negdje na Rivi, ili Delti ili bilo gdje uz more osvanuo spomenik Carpathiji i njezinoj posadi. Oni to zaslužuju zbog onoga što su učinili tog davnog 15. travnja 1912.

Sastavio: Slobodan Novković